25. 7. 2011.

Napolju je bila „stvarnost“


Salvador Dalí

Napolju je bila „stvarnost“, napolju su bile ulice i kuće, ljudi i uređaji, knjižnice i slušaonice - a ovde unutra bila je ljubav i duša, ovde je živela bajka i san. A pri svem tom nismo niukoliko živeli zatvoreno od sveta, živeli smo u mislima i razgovorima često usred njega, samo na drugom polju bili smo od većine ljudi rastavljeni ne granicama, nego samo drugim načinom viđenja. Naš zadatak je bio da u svetu predstavljamo jedno ostrvo, možda neki uzor, ali u svakom slučaju nagoveštavanje druge mogućnosti življenja. Naučio sam, ja koji sam dugo bio usamljen, da upoznam zajednicu, koja je mogućna među ljudima koji su okušali potpunu samoću.

Nikada više nisam žudeo da se vratim trpezama srećnih, svečanostima veselih, nikada me više nije okrznula zavist ili nostalgija kad bih sagledao zajednička živovanja drugih. I lagano sam bio posvećivan u tajnu onih koji su na sebi nosili ,,znak

Nas, one sa znakom, možda je svet s pravom smatrao čudnim, štaviše i bezumnim i opasnim. Mi smo bili probuđeni, ili oni koji se bude, i težili smo da uvek budemo sve savršenije budni, dok su težnje i traženja sreće u drugih išle ka tome da svoja mišljenja, svoje ideale i dužnosti, svoj život i sreću vežu sve tešnije uz krdo. I tamo je bilo težnji, i tamo je bilo snage i veličine. Ali dok smo mi, znakom obeleženi, po našem shvatanju predstavljali volju prirode ka novome, ka pojedinačnome i budućem, dotle su drugi živeli sa voljom da ostanu pri starome. Za njih je čovečanstvo - koje su oni voleli kao i mi - bilo nešto dovršeno, što se moralo održati i zaštititi. Za nas je čovečanstvo bila daleka budućnost, kojoj smo svi greli, čiju sliku niko nije poznavao, čiji zakoni nisu nigde stajali napisani.


Demijan
Hermann Hesse

Нема коментара:

Постави коментар