29. 4. 2011.

Takvo je moje ćutanje s tobom ove noći


Maya, Picasso's Daughter with a Doll. 1938.
Pablo Picasso

Smatram velikom slabošću i stvarno bih bio
potišten kada bih sve ovo što osećam,
morao da ti objašnjavam hudim jezikom
čoveka: rečima sumnjivim, rovitim, razjedenim
i nekorisnim.
Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari,
koje su mnogima tajna.

“Najčvršća vrata su ona koja su širom otvorena”,
kaže jedan prastari zapis sa Tibeta.

Postoji govor koji će neko otkriti sutra, a
možda niko neće ni pokušavati da ga
otkrije. Ali ti ga već sada moraš obuhvatiti
mislima.
Jer to je jezik značenja, a ne dijalekt naziva.

Postoje kulture gestova, disanja ili vida.
Postoji vreme vremena i prostiranje prostora.
Postoji lepota lepote. Postoji istina istine,
stvarnost stvarnog, volja volje i moć moći.
Postoji kretanje kretanja, razmišljanje razmišljanja,
… postoji i ljubav ljubavi, sine moj.

Sve se ređe usuđujem da izgovaram reči, jer
uvek znače drugo nego što ja to želim.
Sve dalje su od govora i teško ih razabirem
u šumovima beskraja.

Tkivo tetovira na tkivo otiske nasleđa.
Takvo je moje ćutanje s tobom ove noći.
Opnu po opnu, ljusku po ljusku, sluz po sluz,
zamor među nama civilizacije protozoa, epohe
virusa, ćelije stena i vazduha, i ustavljena
koža vode i večnosti.
To je kao da se sporazumevamo u svim
vremenima, sada iz ovog trenutka, u kojem
smo se zadesili.

Pišem umesto tebe Snežani i Alisi. Šaljem
telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam
se bar jednom dnevno telefonom
Galebu Džonatanu Livingstonu i Pepeljugi.
Ali ni reči odgovora. Znači da misle
na nas.
Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi
glasom govora.
Ljudi se poštuju rečima, a vole ćutanjem.


Govor
Miroslav Antić

28. 4. 2011.

Izvan neposredne stvarnosti ničega i nema


Noć je. Noć mrkla. Na nekoj kući, na ogromnoj udaljenosti
Sja svetlost s jednog prozora.
Vidim je i osećam se kao čovek od glave do pete.
Čudno je da me čitav život osobe koja tamo stanuje, a ne znam ni ko je ni šta je,
Privlači jedino zbog te svetlosti viđene iz daljine.
Nema sumnje da je njen život stvaran i da ona ima lice, kretnje, 
porodicu i zanimanje.
Ali mene sada zanima jedino svetlost s njenog prozora.
Uprkos činjenici da je svetlost tamo zato što je ta osoba upalila,
Svetlost za mene predstavlja neposrednu stvarnost.
A ja nikad ne prelazim granice neposredne stvarnosti.
Izvan neposredne stvarnosti ničega i nema.
Ako ja, sa mesta gde se nalazim, jedino tu svetlost vidim,
Samo ona i postoji, u odnosu na udaljenost s koje je posmatram.
Čovek i njegova porodica stvarni su s druge strane prozora.
Ja sam s ove strane, na ogromnoj udaljenosti.
Svetlost se ugasila.
Šta me se tiče što se čovekov život nastavlja?


Fernando Pesoa

Sаmo ne više pаtnje!


The Old Guitarist, 1903.
Pablo Picasso

Sаmo ne više pаtnje!

Probudim se u noći i skrušeno šаpućem: sаmo ne više pаtnje!

Tаko sаm srođen s njom dа joj već dobro poznаjem zаkone, mjere i ćud. Znаm je kаko se rаđа, znаm kаko niče tupi ledаc bolа u dnu izmučene puti. Znаm je kаd kliktаvа lijeće, crnа preklаnа pticа, i krilom skršeno udаrа o stijenke svoje tjeskobe. Znаm je kаd, klonulа, pustа, bije čelom o hlаdni prаg beznаđа.

Dušа diše u pаtnji kаo more u plimаmа i osekаmа. Poznаm spečenu suhoću kаd presuše suze, kаd se u prsimа zgrune tvrdа ledenа gvаljа. Poznаm klonućа u pustoš bešćutnosti. Poznаm čаsove kаd je dušа prаznа kаo presušen bunаr. To je krаtаk predаh istrаpljenom mesu. A ondа, u dnu bunаrа, zаgrgolji opet vrutаk crnih vodа.

O, dobro poznаm mehаniku bolа!

Tаko sаm sviko nа pаtnju dа joj već dobro znаdem svаku boru nа licu i svаki topli prijevoj u nаborimа skutа.


Vladan Desnica

27. 4. 2011.

Pokrivena ogledala


Sarolta Bán


Islam tvrdi da će na besprizivni dan Strašnog suda svaki izvršilac lika žive tvari uskrsnuti sa delima svojim i da će mu biti naređeno da ih oživi, da u tome neće uspeti i da će zajedno sa njim biti predat večnom ognju. Kao dete upoznao sam užas sablasnog udvostručavanja i umnožavanja stvarnosti, ali pred velikim ogledalima. Njihovo nepogrešivo i neprestano delovanje, njihovo proganjanje mojih postupaka, njihova kosmička pantomima postajali su natprirodni čim bi pala noć. Jedna od mojih upornih molbi upućenih Bogu i anđelu koji me čuva bila je da ne sanjam ogledala. Znam da sam motrio na njih sa nespokojstvom. Ponekad sam se plašio da ne počnu da se razlikuju od stvarnosti, a ponekad da u njima ugledam svoj lik koji su izobličile čudne nesreće. Znao sam da je taj strah, ponovo, na čudan način, prisutan u svetu. Priča je odveć jednostavna i neprijatna. 

Negde 1927. godine upoznao sam jednu sumornu devojku: prvo preko telefona (jer je Hulija u početku bila samo glas bez imena i bez lica); zatim na uglu jedne ulice, uveče. Imala je krupne uplašene oči, kosu glatku i crnu kao ugalj, strogo telo. Bila je unuka i praunuka federalista, kao što sam ja bio potomak unitarista i ta stara svađa naših krvi za nas je predstavljala sponu, bolje posedovanje otadžbine. Živela je sa svojima u jednoj oronuloj kućerini sa vrlo visokom glatkom tavanicom u zlovoljnosti i bljutavosti pristojnog siromaštva. Popodne - samo nekoliko puta uveče - izlazili smo u šetnju po njenoj četvrti, Balvaneri. Hodali smo duž velikog zida železnice; ulicom Sarmijento jednom smo stigli do udolina Stogodišnjeg parka. Među nama nije bilo ljubavi niti privida ljubavi: naslućivao sam u njoj neku žestinu kojoj je erotika bila potpuno strana i bojao se je. Da bi se zbližili, muškarci obično pričaju ženama istinite ili izmišljene događaje iz svog detinjstva; biće da sam joj jednom ispričao onaj sa ogledalima i tako joj sugerisao 1928. halucinaciju koja će se razbuktati 1931. Nedavno sam saznao da je poludela i da su u njenoj spavaćoj sobi ogledala pokrivena, jer u njima vidi moj odraz umesto potisnutog svoga, drhti, ćuti i govori da je volšebno proganjam. 

Kobno robovanje mome liku, jednom od mojih nekadašnjih likova. Ta mrska sudbina crta moga lica trebalo bi da me učini mrskim samome sebi, ali mi sada nije stalo do toga.


Horhe Luis Borhes

Ogledalo

Yaroslav Gerzhedovich
(Ярослав Гержедович)

Kad sam bio dete, strahovao sam da će mi ogledalo
pokazati tuđe lice ili neku bezličnu
slepu masku što skriva
nešto bez sumnje užasno. Bojao sam se
i da će nemo vreme ogledala
iskočiti iz svakodnevnog toka
čovekovih časova i prihvatiti
u svom neodređenom prividnom okrilju
nova bića i oblike i boje.
(Nikome nisam rekao, dete je stidljivo).
Ja se sada bojim da je ogledalo zatočilo
pravi lik moje duše,
ozleđene senkama i gresima,
onaj što ga vidi Bog, a možda vide i ljudi.


(Istorija noći, 1977)
Jorge Luis Borges

26. 4. 2011.

Želim da uživam u slovima presude


Rodney Smith


Neka mi usud uskrati sve, sem mogućnosti
      Da ga vidim, jer ja, stoik bez čvrstine,
Želim da uživam u slovima presude
      Koju je Sudbina isklesala.


(Rikardo Reiš)
Fernando Pesoa

Baš kad ti se čini da tek počinješ


Teun Hocks

najmučniji posao je
truditi se da živiš
pod posvećenim barjakom.
sličnost namera
sa ostalim ljudima
odvaja budalu
od istraživača.

to se lepo vidi u
svakom baru, bilijar-sali,
na fakultetu, hipodromu,
ili u zatvoru.

ljudi beže od kiše
ali sede
u kadama punim vode.

prilično je gadno znati da
milioni ljudi strepe od
atomske bombe
mada su odavno
mrtvi.

i pored toga
trude se da pribave
žene
novac
smisao.

a najzad će se Veliki barmen nagnuti
beo, istinit, jak i mističan
da ti kaže
bilo je dosta
baš kad ti se čini
da tek počinješ.


86-a
Čarls Bukovski

Tаj svet sаgrаđen oko jednog trenutkа


Soul Bowl
Hermin Abramovitch

Već godinаmа učim tvoje crte, u koje dаni
Utiskuju svoje mаle vаtre; godinаmа pаmtim
Njihovu svetlucаvu neponovljivost, i rešetkаstu lаkoću
Tvojih pokretа, izа providnih zаvesа popodnevа;
Tаko te više ne prepoznаjem izvаn pаmćenjа
Koje te predаje meni, i tаko sve teže krotim
Struju vremenа što ne prođe kroz tebe, kroz blаgi metаl

Tvoje krvi; аko se menjаš, menjаm se sigurno i jа,
I s nаmа tаj svet sаgrаđen oko jednog trenutkа
Kаo plod oko koštice, sаtkаn od nestvаrnog mesа
Što imа ukus munje, ukus prаšine, ukus godinа,
Ukus snegа rаstopljenog nа plаmenu tvoje kože.

Već godinаmа znаm dа nestаjemo zаjedno;
Ti progorenа zvezdom mogа sećаnjа, izvаn koje
Sve mаnje te imа, jа lepo rаsturen u tebi,
U svim popodnevimа, u svim sobаmа, u svim dаnimа,
U svemu što puni te polаko, kаo pesаk
Postelju reke; i tаj nаš trenutаk
Trаje duže od tuđe smrti.


Ljubav,
Ivan V. Lalić

25. 4. 2011.

Vidim nekadašnje s jasnoćom što me osljepljuje za sve ono što je ovdje


U vrijeme kad se slavio moj rođendan,
bio sam sretan i nitko nije bio mrtav.
U staroj kući proslava mojeg rođendana bijaše nešto poput vjekovne predaje,
i radost sviju, i moja, bila je stanovita kao neka religija.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan,
imao sam potpuno zdravlje što se sastojalo u tomu da ništa ne pojmim
da za obiteljski krug budem uman,
i da nemam nada koje su drugi imali za mene.
Kad dođe vrijeme da imam nade, ja ih više ne znadoh imati.
Kad dođe čas da gledam život, bijah izgubio smisao života.

Da, ono što bijah od pretpostavljanoga u pogledu sebe,
ono što bijah po srcu i rodbini,
ono što bijah u polupokrajinskim predvečerjima,
ono što bijah u ljubavi drugih i kao dijete,
ono što bijah — o, dragi Bože, ono što samo danas znam što bijah...

u kojoj je razdaljini!...
(Ne nahodim...)
Vrijeme kad se slavio moj rođendan!

Ono što sam danas poput vlage je u hodniku u dnu kuće,
što rađa plijesan po zidovima...
ono što sam danas (i kuća onih što me ljubljahu trese se cijela od mojih suza),
ono što sam danas, to je činjenica da su prodali kuću,
i da su svi mrtvi,
i da sam preživio sebe kao hladna šibica.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan...
Kako sam to ljubio, kao osobu, ono vrijeme!
Tjelesna žudnja duše da se opet tamo nađe
u jednom putovanju metafizičkom i ćutilnom,
s dvojnošću mojeg ja...
Jesti prošlost kao kruh izgladnjelog, bez okusa maslaca među zubima!

Vidim nekadašnje s jasnoćom što me osljepljuje za sve ono što je ovdje...
Prostrt stol s više stolnjaka, s boljim crtežima na posudu, s više čaša,
kredenc s mnoštvom stvari — slatkišima, voćem i ostalim u sjeni namještaja —
stare tetke, razni rođaci, i sve to radi mene,
u vrijeme kad se slavio moj rođendan...

Zaustavi se srce!
Ne misli! Pusti glavu da misli!
O, moj Bože, moj Bože, moj Bože.
Danas više nemam rođendana.
Trajem.
Moji se dani zbrajaju.
Bit ću star kad to budem bio.
Ništa više.

Bijes što nisam ponio u džepu ukradenu prošlost!...

Vrijeme kad se slavio moj rođendan!...



Rođendan,
Alvaro de Campos,15. X 1929.
(Fernando Pessoa)

Ne mislim ni na što

Caspar David Friedrich

Ne mislim ni na što
i ta središnja stvar, to ništa
ugodno mi je kao noćni zrak
nasuprot vrelini ljetnog dana.

Ne mislim ni na što; kako je to lijepo!

Ne misliti ni na što,
znači imati vlastitu i potpunu dušu.
Ne misliti ni na što,
znači živjeti prisno
plimu i oseku života...
Ne mislim ni na što.

Kao da sam se rđavo oslonio.
Neka bol u križima, ili do njih,
u duši mi neki gorak okus:
jerbo na kraju svega,
ne mislim ni na što,
ali zaista ni na što,
ni na što...


(Alvaro de Campos, 6. VII 1935.)
Fernando Pessoa

22. 4. 2011.

Odigrati igru samouništenja...


Sarolta Bán


Postavio si me među poražene.

Znam da nije za mene da pobedim, al' nije ni da napustim igru.

Baciću se u vir mada znam da ću potonuti na dno.
Odigrati igru samouništenja.

Staviću na kocku sve što imam, a kada izgubim i poslednju paru uložiću i sebe, i verujem da ću baš zahvaljujući tom totalnom porazu odneti pobedu.


Rabindranat Tagore

Bolje da šešir nemam...


Guitar and Glass
Juan Gris

Ne pitaj me nikad više zašto neven ne miriše.
Ne sećam se, to je priča duga.
Ne pitaj me tu pred svima šta to na dnu čaše ima,
ne pitaj me nikad zašto cugam.

Bolje da šešir nemam,
pod njime đavo drema,
sneva i izvoljeva
- đavo mi je kriv.

Budi me u zlo doba, za njega red ne važi.
On mora sve da proba, to đavo vino traži.

Ne pijem što uživam, nit' što mi dobro stoji -
pijem da njega napojim.

Ne pitaj me, ne znam kasti gdi će koja zvezda pasti,
gdi će pasti dugme s mog kaputa.
Ne pitaj me što na kraju svi kerovi za mnom laju,
ne pitaj me nikad zašto lutam.

Bolje da šešir nemam,
pod njime đavo drema,
sneva i izvoljeva
- đavo mi je kriv.

Budi me u zlo doba, za njega red ne važi.
On mora sve da proba, to đavo mesto traži.

Ne lutam sto uživam, nit' miris druma volim -
lutam da njega umorim.

Ne pitaj me da l' je zima dok po rosi s ciganima
brilijante za kravatu biram.
Ne pitaj me zašto tice ne sleću na svake žice,
ne pitaj me nikad zašto sviram.

Bolje da šešir nemam,
pod njime đavo drema,
sneva i izvoljeva
- đavo mi je kriv.

Budi me u zlo doba, za njega red ne važi.
On mora sve da proba, to đavo pesmu traži.

Ne, ne sviram sto uživam, nije to pesma prava -
sviram da njega uspavam.


Đorđe Balašević


20. 4. 2011.

Od bogova jedino tražim da me se ne sete


Robert & Shana ParkeHarrison


Od bogova jedino tražim da me se ne sete.
Slobodan biću - bez sreće i nesreće,
Kao vetar što život udahnjuje
Vazduhu koji nije ništa.
Mržnja i ljubav podjednako nas traže; i svaka
Nas, na svoj način, ugnjetava.
     Kome bogovi ništa ne dopuštaju,
     Taj zna šta je sloboda.


(Rikardo Reiš)
Fernando Pesoa

Želim da uzdignem visoko iznad...


Tethering the Sky
Robert & Shana ParkeHarrison

Od bogova jedino tražim da mi dopuste
Da im ne tražim ništa. Sreća je jaram
          A biti srećan tišti
Jer je to jedno određeno stanje.
Ni miran ni nemiran svoje spokojno biće
Želim da uzdignem visoko iznad mesta
Gde ljudi uživaju ili pate.


(Rikardo Reiš)
Fernando Pesoa

Ne teži gradit u prostoru koji držiš budućim


_Robert & Shana ParkeHarrison_

Ne teži, Lidija, gradit u prostoru
koji držiš budućim, nit se obećavaj
sutra. Ispuni danas bez čekanja.
           Sama si svoje žice.
Jer nisi buduća, ne namijenjuj se.
Tko zna, možda, između vrča što ga
i vrča opet napunjena, tebi sudba
umeće provaliju?


(Rikardo Reiš)
Fernando Pesoa

Patim, Lidija, od straha od sudbine


Robert & Shana ParkeHarrison

Patim, Lidija, od straha od sudbine.
Laki kamen što na trenutak podigne
Glatke točkove moje kočije, srce mi na zemlju
         Obara.

Sve što preti da me izmeni
Pa makar bilo i nabolje, mrzim i izbegavam.
Neka mi bogovi ostave moj život zanavek
         Bez obnavljanja.

Mojih dana, već nek i jedno i drugo promine
A ja da ostanem vazda gotovo isti; da ka starosti
Mirno koračam kao što dan ulazi
         U sumračje.


(Rikardo Reiš)
Fernando Pesoa


18. 4. 2011.

Ljubav je svojevrsno društvo


Wolfgang Lettl

Ljubav je svojevrsno društvo,
Ne znam više hodati sam putovima,
jer više ne mogu ići sam.
Jedna me nevidljiva misao tjera da hodam brže
a vidim manje i da istodobno žarko žudim sve vidjeti.
Čak i njezina odsutnost biva sa mnom,
a ljubim je toliko da ne znam kako je žudjeti.

Ne vidim li je, zamišljam je i jak sam poput visokoh stabala,
Videći je, tresem se i ne znam što se dogodi s onim što
ćutim u njezinoj odsutnosti.
Cijelim sam svojim bićem neka sila što me napušta,
Cijela me zbilja gleda kao suncokret s njezinim licem u središtu.

___________


Love is a company.
I no longer know how to walk the roads alone,
For I’m no longer able to walk alone.
A visible thought makes me walk faster
And see less, and at the same time enjoy all I see.
Even her absence is something that’s with me.
And I like her so much I don’t know how to desire her.

If I don’t see her, I imagine her and am strong like the tall trees.
But if I see her I tremble, I don’t know what’s happened to what I feel in her absence.
The whole of me is like a force that abandons me.
All of reality looks at me like a sunflower with her face in the middle.



(Alberto Caeiro, Zaljubljeni pastir, 10. VII 1930.)
Fernando Pessoa

Učini me svojim pesnikom, o, Noći


Portrait of an Artist
Paul Klee


Učini me svojim pesnikom, o, Noći, Noći pokrivena velom!

Ima onih koji su vrlo dugo bez reči sedeli u tvojoj senci;
daj da obznanim njihove pesme.

Podigni me na tvoju kočiju bez točkova,
koja se bešumno kreće od sveta do sveta,
ti kraljice u palati vremena, ti mračno divna!

Mnogi je znatiželjni um krišom ulazio u tvoje dvorište
i tumarao kroz tvoju neosvetljenu kuću tražeći odgovore.

Iz mnogih su srca, probodenih strelama radosti iz ruku Neznanca, prsnule blistave pesme, uzdrmavši tamu iz temelja.

Mnoge duše lišene sna zure u zvezdanu svetlost
diveći se riznici koju su iznenada pronašle.

Učini me svojim pesnikom, o, Noći, pesnikom bezdane tišine.


Rabindranat Tagor

Izgubio sam svoj pravac


Robert & Shana ParkeHarrison

Izgubio sam svoj pravac još tamo gde su putevi napravljeni.

Na širokoj vodi, na plavome nebu nema ni traga puta.

Staza je skrivena krilima ptica, vatrama zvezda,
cvećem putujućih sezona.

I pitam svoje srce ne zna li njegova krv
tajnu nevidljivog puta.


Rabindranat Tagore

Želim da mi ona nešto reče da se ponovo probudim

Robert & Shana ParkeHarrison

Svakog se dana sada budim s radošću i mukom.
Prije sam se budio bešćutno; budio sam se.
Ćutim radost i muku stoga što gubim ono što sanjam,
a mogu prebivati u stvarnosti gdje se nalazi ono što sanjam.
Ne znam što ću sa svojim čuvstvima.
Ne znam što ću sa sobom kada sam sam.
Želim da mi ona nešto reče da se ponovo probudim.


Alberto Caeiro, 23. VII 1930.
Fernando Pessoa

17. 4. 2011.

Tako rano prođe sve što prolazi!


Teun Hocks

Tako rano prođe sve što prolazi!
Umire tako mlado pred bogovima sve što
Mre! Tako malo je sve!
Ništa se ne zna, sve se zamišlja.
Ružama se okruži, jedi, pij
I ćuti. Ostalo je ništa.

Fernando Pesoa

11. 4. 2011.

Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke


Codrin Lupei

Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)

Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
prolazi i ne staje, ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.

Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.

Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.

Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.

Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.

Bar ćeš ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.

I ako prije mene poneseš obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna poganko s cvijećem u krilu.


Fernando Pesoa

10. 4. 2011.

Mali iz planine

_René Magritte_


Iz djetinjstva pamtim ovu zgodu: 

Na školskom izletu u brdima zaglavilo je nesretnim slučajem dijete: nadnijelo se nad krašku jamu, odronila mu se zemlja pod nogom, i ono se survalo unutra. Jama nije bila odviše duboka, ali je dijete u padu udarilo glavom o kamen i ostalo na mjestu mrtvo. Prekinut je izlet i povorka djece, šaputava, žurajiva, pod pratnjom jednog učitelja vratila se o podne u mjesto, dok je drugi učitelj s dva odraslija đaka ostao uz mrtvo tijelo u planini. Djeci je strogo preporučeno da ne pričaju ništa o događaju. Ipak, vijest se odmah raširila kroz mjesto, sve ispod glasa i u povjerenju. U prvi čas zatajili su je od majke: nisu znali kako da joj kažu. Bila je udovica, ludo zaljubljena u jedinca. Bojali su se: svisnut će, sići će s uma. Tajili su joj čitavo to popodne. Za prvi mah, smislili su pričicu da joj opravdaju zašto joj se sin nije vratio. Pričica je ispala i odveć uvjerljiva, i ona ju je primila spremno i lako preko očekivanja, bez i najmanjeg tračka sumnje, s onom čudnom, do neugodnosti neslutnom lakovjernošću: gotovo kao da je sama išla na ruku tome da bude obmanuta. Zamišljala je, možda, svog dječaka s učiteljem i dvama starijim drugovima gdje se veru po zelenim proplancima i skupljaju biljke za školski herbarij. 

Noć je u svim kućama tištala muklom težinom. Kao da se nešto nadimalo i nadimalo, nešto što ujutro ima da prsne. A nepomičnost noći i pasivnost bdjenja kao da su to nadimanje činili još nezadrživijim i bespomoćnost još izvjesnijom. Čitavu noć probdio sam skutren u krevetu prateći napetim čulima to nadimanje i iščekujući široko rastvorenih očiju da u četvorini prozora zabjelasa prvi tračak zore. Svanuo je i dan, proteklo je i jutro, a još se niko nije rješavao da majci kaže istinu. Svi su se izmicali toj neprijatnosti, skrivali se za izlikom što je općinski načelnik na putu (i vraća se lađom tek u sat popodne), a odnekud se našlo, gotovo kao da je to nekim starim, već utvrđenim pravilom osveštano, da baš on lično treba da joj da tužni glas. Sjećam se da sam bio sretan što moj djed, obnemogao i mučen zaduvom, nije više načelnik. I to ne stoga što je time mom djedu ušteđena jedna mučna dužnost, nego stoga što se na taj način za dječakovu majku još za pola dana otezala ta neizvjesnost, što se još za pola dana produžavala dječakova agonija. 

Glas je međutim išao i širio se šapatom, šunjao se kroz mjesto kao pas lutalac, dopro do u posljednje kuće u predgrađu, medu ribarske žene i krezube starce što krpaju mreže, prodro već u uši i starim nagluhim bakama uz ognjišta. A žena se kretala posred zabrinutih lica, ne pitajući se za razlog toj zabrinutosti, čak je i ne primjećujući, ne uočavajući ni nastojanje ljudi da joj se uklone, nastojanje koje je već poprimalo mučne, do opasnosti nategnute vidove. Izdvojilo ju je obazrivo tudenje, ona suzdržana, podmukla nepovjerljivost koja ne može ostati nezapažena. Oko nje se stvorio mali pojas pustoši, gotovo vidljiv, kao izmeten zamahom metle uokrug. A ona se usred tog kruga vrtila prirodno, čista od svake slutnje, bezbrižno, ležerno. I njeno se držanje svakoga doimalo odnekud čudačko, neodgovorno. Činila im se luda: gle: sin joj tamo leži mrtav — a ona baza po mjestu, zaviruje u ribarnicu, razgovara o koječemu s dućandžinicom na pragu, zadirkuje Vinku da joj je momak u svijetu našao drugu curu, nosi u ruci srdele za ručak, samo što ne pjevuši ulicom! Pučke žene gledale su je crnim očima: svaka njena riječ, svaka njena kretnja izgledala im je sablažnjiva, gotovo bestidna. I ja sam je sam gledao sa snebivanjem. Istina, ona ne zna što se dogodilo. Ali to što se dogodilo - to je stvarnost. (Tad sam još pred veličanstvom »stvarnosti«, »objektivne stvarnosti«, imao ono djetinje straho-počitanje s kakvim djeca slušaju starije ljude s dugom sijedom bradom i s dubokim, iskusnim glasom.) I činilo mi se da bi ta stvarnost, ta objektivna stvarnost, ipak na neki način morala biti pretežitija, jača od tog krhkog fakta što sirota majka za tu stvarnost ne zna. Međutim, ne! Taj krhki fakat bio je jači, kudikamo jači! I tad sam pomislio: vidi! nije tu važan sam fakat, ono što se gore u planini dogodilo, ono što jest: važno je naprosto to da li majka za taj fakat zna ili ne zna. Sve je u tome, samo u tome. Eto, naša sreća, katkad i sama naša egzistencija, počivaju na tako krhkoj, tako nesuštastvenoj grančici. Majčino raspoloženje bilo je vedro, na njenom licu ležala je bezbrižnost, ona je spokojno pekla svoje srdelice — sve snagom i na osnovu toga što ona ne zna, savršeno bez ikakva obzira na ono što jest. I to se mojim djetinjim očima činilo čudo, divno čudo. Jednako kao da sam gledao čarobnjaka gdje hoda zrakom, ili kao da je mali u planini odjednom ustao od mrtvih i zvonkim cilikom smijeha raskinuo zamadijanost te uzbudljive i nelijepe igre. I divio sam se samo što i drugi to čudo ne vide.


Mali iz planine
Vladan Desnica

Budi Klovn Tame


Codrin Lupei

Danas dobio korekture nove knjige. Poezija. Martin kaže da izlazi na oko 350 stranica. Mislim da se pesme drže. Stoje. Ja sam stari voz koji purnja prugom. Trebalo mi je dva-tri sata da ih pročitam. Izvežban sam u tome. Redovi slobodno teku i govore ono o čemu želim da govore. Sada sam ja taj koji vrši glavni uticaj na samoga sebe.

U životu nas iskidaju svakojake klopke u koje bivamo ulovljeni. Niko ih ne može izbeći. Neki čak žive u njima. Poenta je da shvatiš kako je to klopka. Ako si u nekoj od njih a to ne shvataš, onda si gotov. Verujem da sam prepoznao mnoge od svojih klopki i pisao sam o njima. Naravno, ne pišem samo o klopkama. Postoje i druge stvari. Ipak, neko bi mogao da kaže kako je život klopka. Pisanje može da bude klopka. Neki pisci skloni su da pišu ono što se dopalo njihovim čitaocima u prošlosti. Tada su gotovi. Kreativni vek većine pisaca je veoma kratak. Oni slušaju pohvale javnosti i veruju im. Postoji samo jedan konačni sudija, a to je pisac. Kada ga zavedu kritičari, izdavači, čitaoci, onda je gotov. I, naravno, kad ga zavedu slava i novac, možeš da ga pustiš s govnima niz reku. 

Svaka nova rečenica je početak i nema ništa sa rečenicama koje joj prethode. Stalno počinjemo iznova. I, naravno, sve to nije ni izdaleka toliko sveto. Na ovom svetu mnogo je lakše živeti bez pisanja nego bez vodovodnih instalacija. A neka mesta na svetu imaju vrlo malo i jednog i drugog. Naravno, ja bih radije živeo bez vodovodnih instalacija, ali ja sam bolestan. 

Ništa ne može sprečiti čoveka da piše osim ako on spreči samog sebe. Ako čovek istinski želi da piše, to će i učiniti. Odbacivanje i pljuvanje samo će ga ojačati. I što se duže suzdržava postaje sve snažniji, kao kad masa vode navali na branu. Kod pisanja nema gubitka; dok spavaš, učiniće da ti se smeju prsti na nogama; učiniće da se krećeš kao tigar; zapaliće ti vatru u oku i suočiće te licem u lice sa Smrću. Umrećeš kao borac, bićeš slavljen u paklu. Sreća pisane reči. Idi za njom, pošalji je. Budi Klovn Tame. Čudno je, čudno. Još jedna nova rečenica... 


Poslednji dani Čarlsa Bukovskog
Čarls Bukovski


9. 4. 2011.

ŽAK PREVER: I to mi je neka razonoda


Mazin, the Poet, 1911-12.
Marc Chagall
I to mi je neka razonoda pisati
i to mi je neka razonoda sanjati
Eto taj list
bio je potpuno beo
pre nekoliko sekundi
Ni minut
još nije prošao
A evo na šta to liči.

Žak Prever

Ljubav poezije

The Song of the Violet, 1951
Rene Magritte
Ja volim sreću koja nije srećna,
pesmu koja miri zavađene reči
slobodu koja ima svoje robove
i usnu koja se kupuje za poljubac.

Ja volim reč o koju se otimaju dve slike
i sliku nacrtanu na očnom kapku iznutra,
cvetove koji se prepiru sa vremenom
u ime budućih plodova i prolećne časti.

Ja volim sve što se kreće,
jer sve što se kreće,
kreće se po zakonima mirovanja i smrti.
Volim sve istine koje nisu obavezne.

Ja volim jučerašnje nežnosti,
da kažem svome telu "dosta" i da sanjam bilje,
prste, oči, sluh drugačije raspoređene
u šumi negoli u telu.


Ljubav poezije
Branko Miljković

Sve bih danas mogao


Galatea of the Spheres, 1952
Salvador Dali
Danas bih mogao
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas bih mogao
otići daleko, puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.

Danas bih mogao
pružiti ruku
niz krizaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću.

Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!

Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan
za herojski život običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje čelo
smješta povjetarac
ušunjavši se izmeđ' zavjesa
nošen mojom željom
i srebrnom trakom mjeseca!

Jorge Luis Borges

7. 4. 2011.

Snagu pune iskrenosti dobivamo tek pred licem nečeg daleko važnijeg


... Ali, izgleda, čovjek se ne može da oslobodi laži kao ni svoje kože. I po svoj prilici ovo je prvi put što sam i samom sebi tu stvar ovako izričito i do kraja priznao. Snagu pune iskrenosti dobivamo tek pred licem nečeg daleko važnijeg, daleko presudnijeg od onog što priznajemo. Možda tek pred licem One napram kojoj sve drugo postaje sitno i bezbolno do ništavnosti.

Vladan Desnica

Tako biva uvijek kad nešto nestane


Black Knight, 1927
Paul Klee


Bolničari su pograbili krevet i iznijeli ga. Za njim je ostala praznina. Pozanašna, čestvrtasta — taman onakva kakav je bio krevet. Tako biva uvijek kad nešto nestane: za njim ostane praznina onakvog oblika kakvog je bilo ono što je nestalo. Tako biva i kad nam neko umre. Tako biva uopće kad se zbriše jedan realitet: na njegovom mjestu ostane praznina tačno njegovih crta, lika i obličja, i sjedi na njegovom mjestu za stolom, kao duh umorenog Banqua, i zuri u nas . . .

Vladan Desnica

5. 4. 2011.

Život je more

Ripples On the Ocean
_Vladimir Kush_

Život je more, pučina crna,
po kojoj tonu mnogi što brode.
Nije mi srce plašljiva srna.
Ja se ne bojim velike vode.

Lome me vali, nose me struje.
Oseka sreće, a tuge plima.
Šiba me nebo bičem oluje,
al' još se ne dam i još me ima.

U jutra rana plaše me senke
minulih dana.
Sećanja mutna kao u laži,
kao u snu...

Ipak se borim, ipak se nadam,
sve manje letim, sve više padam,
i sve su jače ruke sto me vuku dnu...

Možda će žena svilenog bedra,
koja me zove i pruža ruke,
uliti vetar u moja jedra,
do nove žene do nove luke.

Život je more...
Život je more...
Život je more...

Đorđe Balašević




4. 4. 2011.

opet i opet...




Kako te zamišljam, kako te zamišljam:
Beli hodnik i beli sto,
Pleteš ruke od morskih trava.

Modro i zeleno, modro i zeleno.

Teško primam promenu lica,
U hodniku vremena,
U naručju vremena, u naručju vremena...

Kako da ostanem isti?
Kako da sačuvam sebe od promene?
Samo putem promene.

Mirno spavaš, pramen na licu ti izmami osmeh,
Opet i opet želim da vidim.
Unatrag, unatrag, unatrag,
Vrati unatrag.

Modro i zeleno, modro i zeleno.
U naručju vremena, u naručju vremena...

Bolje da pričam o sebi,
Bolje da idem u nove promene,
Samo putem promene...

Kako te zamišljam, kako te zamišljam,
Kako te zamišljam, kako te zamišljam,
Hodaj, hodaj, hodaj,
Hodaj, hodaj, hodaj...

Unatrag, unatrag, unatrag,
Vrati unatrag,
Modro i zeleno.


Modro i zeleno
EKV