26. 12. 2010.

Ja unapred očekujem najgora proganjanja na svom putu. To je sasvim u redu.


"Zašto ne stisneš zube i budeš muško?" rekao je. "To bi obradovalo tvoga oca gore."
"Gde gore?" rekao sam.
"Na onom svetu."

To sam čekao.

"Nema onog sveta", rekao sam. "Nebeska hipoteza je puka propaganda koju su formulisali bogati da zavedu siromašne. Ja poričem besmrtnost duše. To je večita zabluda nasamarenog čovečanstva. Kategorički odbacujem hipotezu Boga. Religija je opijum za narod. Crkve treba pretvoriti u bolnice i društvene ustanove. Sve što jesmo ili se uopšte nadamo da jesmo dugujemo djavolu i njegovim švercovanim jabukama. Biblija sadrži sedamdeset osam hiljada protivrečnosti. Da li je to božja reč? Ne! Ja odbacujem Boga! Žigošem ga nemilosrdnim kletvama! Prihvatam bezbožni univerzum. Ja sam monista! "

 "Ti si lud", rekao je. "Ti si manijak."

 "Ti mene ne razumeš", nasmejao sam se.
"Ali to je u redu. Predvideo sam nerazumevanje - ne, ja unapred očekujem najgora proganjanja na svom putu. To je sasvim u redu."

Put za Los Anđeles
John Fante



22. 12. 2010.

Nasmejano srce



Léon Spilliaert


Tvoj život je tvoj život.
Ne daj da utone
u bolesnu vlagu pokornosti.
Budi na oprezu
uvek postoje izlazi.
...Negde ima svetla.
Možda nema mnogo svetla,
ali bolje i to nego mrak.
Budi na oprezu.
Bogovi će ti ponuditi šanse.
Spoznaj ih, ostvari ih.
Ne možeš da pobediš smrt,
ali možeš pobediti smrt u životu,
ponekad.
I što česće to činiš
biće više svetla.
Tvoj život je tvoj život.
Znaj to dok ga imaš.
Ti si čudo.
Bogovi čekaju da uživaju
u tebi.


Nasmejano srce
Čarls Bukovski


18. 12. 2010.

Samo čekam da prođe...


Léon Spilliaert

Bistar dan
kao planinska reka,
kao pušten sa lanca,
kao lakši od vode

Pružam ruke,
dodirujem stvari
To je poseban obred,
i postajem siguran da...

To je stvaran svet oko mene.

Potpuno svestan
da prolazi vreme
Kao padanje peska,
kao mreškanje vode

Zatvaram oči
i gledam unutra,
Moje sumnje su glupe,
i postajem siguran da...

To je stvaran svet u meni.
Samo čekam da prođe

Gurni me blago
da se vratim u stanje
koje podstiče krv
da se popne u obraz

I sjuri u glavu
kao metak u čelo
Jer ishod je isti,
i postajem siguran da...

To je stvaran svet oko mene.
Samo čekam da prođe.



Stvaran svet oko mene
EKV







Vrati mi moje krpice




Padni mi samo na pamet,
misli moje obraz da ti izgrebu.
Iziđi samo preda me,
oči da mi zalaju na tebe.
Samo otvori usta
ćutanje moje da ti vilice razbije.
Seti me samo na sebe,
sećanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa.
Dotle je među nama došlo...

Vrati mi moje krpice.
Moje krpice od čistoga sna,
od svilenog osmeha, od prugaste slutnje,
od moga čipkastoga tkiva...
Moje krpice od tačkaste nade,
od žežene želje, od šarenih pogleda,
od kože s moga lica.
Vrati mi moje krpice!
Vrati, kad ti lepo kažem!

Napolje iz moga zazidanog beskraja,
iz zvezdanog kola oko moga srca.
Iz moga zalogaja sunca.
Napolje iz smešnog mora moje krvi,
iz moje plime, iz moje oseke.
Napolje iz mog ćutanja na suvom.
Napolje, rekao sam - napolje!
Napolje iz moje žive provalije,
iz golog, očinskog, stabla u meni!
Napolje! Dokle ću vikati napolje?
Napolje iz moje glave što se rasprskava!
Napolje, samo napolje!

Šta je s mojim krpicama?
Nećeš da ih vratiš, nećeš?
Spaliću ti ja obrve,
nećeš mi dovek biti nevidljiva.
Pomešaću ti dan i noć u glavi.
Lupićeš ti čelom o moja vratanca.
Podrezaću ti raspevane nokte
da mi ne crtaš školice po mozgu.
Napujdaću ti magle iz kostiju
da ti popiju kukute s jezika.
Videćeš ti šta ću da ti radim!
Seme ti i sok i sjaj
i tamu i tačku na kraju mog života
i sve na svetu!

Beži čudo!
I tragovi nam se ujedaju!
Ujedaju za nama u prašini...
Nismo mi jedno za drugo.
Stamen hladan, kroz tebe gledan.
Kroz tebe prolazim s kraja na kraj,
ništa nema od igre.
Kud smo krpice pomešali!
Vrati mi ih. Šta ćeš s njima?
Uludo ti na ramenima blede!
Vrati mi ih, u nigdinu svoju beži.
Beži, čudo od čuda!
Gde su ti oči?
I ovamo je čudo!

Izbrisao sam ti lice sa svoga lica,
zderao ti senku sa svoje senke,
izravnao bregove u tebi,
ravnice ti u bregove pretvorio,
zavadio ti godišnja doba.
Odbio sve strane sveta od tebe
Savio svoj životni put oko tebe
Svoj neprohodni svoj nemogući
Pa ti sad gledaj da me sretneš

Dosta rečitoga smilja, dosta slatkih trica!
Ništa neću da čujem, ništa da znam!
Dosta, dosta svega!
Reći ću poslednje dosta,
napuniću usta zemljom,
stisnuću zube-
da presečem ispilobanjo,
da presečem jednom za svagda.
Staću onakav kakav sam,
bez korena, bez grane, bez krune.
Staću oslonjen na sebe,
na svoje čvoruge.
Biću glogov kolac u tebi,
jedino što u tebi mogu biti.
U tebi kvariigro, u tebi bezveznice,
ne povratila se!

Ne šali se čudo!
Sakrilo si nož pod maramu,
prekoračilo crtu, podmetnulo nogu.
Pokvarilo si igru!
Nebo da mi se prevrne,
Sunce da mi glavu razbije,
krpice da mi se rasture.
Ne šali se čudo s čudom!
Vrati mi moje krpice,
ja ću tebi tvoje!

Vrati mi moje krpice
Vasko Popa

14. 12. 2010.

Umeće gledanja


Boy Lighting a Candle (Boy Blowing on an Ember). 1570-1575.
El Greco

Živi, kažeš. u sadašnjosti;
Živi samo u sadašnjosti.

Ali ja ne želim sadašnjost, želim stvarnost;
Želim stvari što postoje, a ne vreme koje ih meri.
Šta je sadašnjost?
To je nešto šta se određuje prema prošlosti i budućnosti.
To je nešto što postoji usled postojanja drugih stvari.
Ja hoću samo stvarnost, stvari bez sadašnjosti.
Ne želim da uključim vreme u svoju šemu,
Ne želim da mislim o stvarima kao da su sadašnje;
Hoću da mislim o njima kao o stvarima.
Ne želim da ih od njihove suštine razdvajam,
Smatrajući ih za sadašnje.
Čak ni za stvarne ne bih smeo da ih smatram.
Ne bi ni za šta trebalo da ih smatram.
Morao bih da ih vidim, samo da ih vidim;
Da ih vidim dok ne izgubim moć da o njima mislim,
Da ih vidim bez vremena, bez prostora,
Da mogu da izuzmem sve osim onog što se vidi.
To je umeće gledanja, koje nikakvo umeće nije.


Fernando Pesoa


Jedino smo mi vazdan jednaki sami sebi


Léon Spilliaert

Sudbinu svoju sledi,
Zalivaj svoje biljke,
Voli svoje ruže.
Ostalo je senka
Drveća tuđeg.

Stvarnost je
Uvek više il' manje
Od naših želja.
Jedino smo mi vazdan
Jednaki sami sebi.

Slatko je živeti sam.
Uzvišeno i plemenito
Stalno živeti jednostavno.
Ostavi bol na žrtveniku
Kao bogovima zavetni dar.

Posmatraj život izdaleka.
Nikad ga ne pitaj.
On ti ništa ne može
Reći. Odgovor leži
Izvan bogova.

Al' spokojno
Oponašaj Olimp
U svome srcu.
Bogovi su bogovi
Jer ne misle o sebi.


Fernando Pesoa


9. 12. 2010.

Previše se umire, u tom životu!


Invisible
_Jenniholma_


Smrt. Vječita misao. Drug iz djetinjstva. Nasušna hrana mojih dana i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima. Jedino stalno i vječito prisustvo u nama.

A previše se umire, previše se umire, u tom životu!

...

Treba mrziti smrt. Treba pobijati smrt, bez predaha , svim sredstvima, na svakom koraku. Treba mobilizirati sve ljudske snage na tu mržnju protiv smrti. Jer u životu kao da se i ne radi drugo nego samo umire. Život kao da i ne znači drugo nego nanizati velik, grdan broj umiranja, svojih rođenih i tuđih, — pa najzad umrijeti, sasvim umrijeti. Prestati doživljavati čak i umiranja!


Vladan Desnica

Na koncu sviju staza


František Kupka


U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija; jedan pijani besporedak i jedan dulji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao čitav svoj krug.

Sklapam ponovo oči, i gle, kao da to nije roj mladih mušica što oko moje glave igra tjeran ukovitlac daškom vjetra koji po tek prosušenoj zemlji šara male virove prašine, već da to oko mene šume moja minula proljeća.

Žmirim na mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već životu ne treba tražiti drugog cilja ni dubljeg smisla. Vedar sunčani dan, i kora hljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom - i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrštene ruke.

Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir sa bolom, s ljudima, sa životom - sa samim sobom. U meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca.

Zar se na tako malo sav život sveo? Je li to starost, preživjelost, umor? Ili posljednja, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega? Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg dobra od toga: mir sa radošću, s bolom - i preplavljenost suncem.


Vladan Desnica